Nagrade i zagrade

Ta važna vest zahteva da bacimo makar ovlašan pogled na jednu književnu nagradu. Onu Mlinovu.

Mlinova nagrada je nadživela nedeljnik po kome je dobila ime. Mlin se gasio na rate. Najpre se sveo na dvonedeljnik, pa spao na mesečnik. Zatim je ukinuto štampano izdanje, elektronsko je pošteđeno. Proređivali su se i smanjivali honorari, osipali se saradnici, kresano je uredništvo. Kada se stiglo dotle da je glavni urednik, sopstvenim tekstovima, punio više od polovine broja, eutanazija je bila neminovna. Mlin je podelio sudbinu ostalih listova istog vlasnika. Ulagač se izvlačio iz medijskog biznisa. Prodavao ga je parče po parče. Zapravo, prodavao je parče po parče poslovnog prostora, skupa sa upotrebljivom opremom, a očišćenog od nikom potrebnih novinara i spoljnih saradnika, bili su izlišan trošak. U poslovnom žargonu, zvalo se to dezinfekcija.

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Тражи ce солитер

Градска општина Савски венац Кућа краља Петра I
УГ „Организација“
позивају Bac на књижевно вече

Тражи ce солитер

y склопу
Пројекта ИСИДОРА НАС СЛУША

Учествују:
ДЕЈАН СИМОНОВИЋ, писац
ДАНИЦА ВУКИЋЕВИЋ, књижевница и уредница
ЛАУРА БАРНА, ауторка пројекта

четвртак, 14. децембар 2023. године
y 19 часова Кућа краља Петра I, Сењак
Васе Пелагића 40

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Slava je smrt

Snežana Čabarkapić me je u deset do deset obavestila da je stigla Magda Šišić. „Uvedite je tačno u deset.“

Ne, neću Magdi dati deset minuta početne prednosti. Znam tu igru – ko određuje vreme, određuje tok. Naučio sam ja mnoge igre, ne bih opstao u ovom poslu da nisam.

„Nisam sigurna da ću moći da je obuzdam. Prilično je nestrpljiva. I nasrtljiva.“

„Uzdam se u vas. Siguran sam da ste obuzdavali i veće zverke.“

Nasmejala se. Pohvala joj je godila. Nije bila prazno laskanje. Ako može da izađe na kraj s Burićem, može i sa članicom žirija.

Stigao je i deseti čas. Našli smo se oči u oči, Magda i ja, u prisustvu dremljivih dobitnika. Zelenokosa Magda je imala vrebajući pogled, trouglasto lice i borbeno držanje.

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Velika inspektorska reforma

Kada bi me saslušavali, kazao bih da se zovem Novica Kazimirović, vlasnik istražiteljske agencije Skakač. Pre velike inspektorske reforme godinama zaposlen u policiji. Dodao bih da mi odlazak iz policije nije previše teško pao. Osobenjak sam. Nerado sarađujem, teško podnosim uplitanja, pravila, naloge, ograničenja. Najviše mi odgovara da svoj posao teram na sopstveni način i za vlastiti groš. I dalje radim za policiju iako više nisam u njoj. Šta bih drugo? Nemam drugog zanata kojim bih zarađivao za život.

Istina, mogao sam da se prekvalifikujem. Recimo, u kelnera, ili bankara, ili stolara. Mogao sam da odem i u zubare. Plašili bi me se više nego kada sam bio u policiji. Mogao sam da postanem šta god mi padne na um. Bezbroj je raznoraznih kurseva. Otvaraju velike mogućnosti uz mala ulaganja. Bar tako kažu. Kažu i da su davno prohujala ona učmala vremena kada se jedno zanimanje sticalo za čitav život. I da se tržište rada menja iz časa u čas. Svako je dužan da se prilagođava njegovim zahtevima. Inače mu opstanka nema. Na delu je, od kolevke pa do groba, SOS: Sveobuhvatni Oblikovni Sistem.

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Nedeljnik Mlin

Mlinova nagrada je nadživela nedeljnik po kome je dobila ime. Mlin se gasio na rate. Najpre se sveo na dvonedeljnik, pa spao na mesečnik. Zatim je ukinuto štampano izdanje, elektronsko je pošteđeno. Proređivali su se i smanjivali honorari, osipali se saradnici, kresano je uredništvo. Kada se stiglo dotle da je glavni urednik, sopstvenim tekstovima, punio više od polovine broja, eutanazija je bila neminovna. Mlin je podelio sudbinu ostalih listova istog vlasnika. Ulagač se izvlačio iz medijskog biznisa. Prodavao ga je parče po parče. Zapravo, prodavao je parče po parče poslovnog prostora, skupa sa upotrebljivom opremom, a očišćenog od nikom nepotrebnih novinara i spoljnih saradnika, bili su izlišan trošak. U poslovnom žargonu, zvalo se to dezinfekcija.

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Nagrada Zlatna ribica

Jesam li ti rekla da se prijaviš!“ radovala se Natalija Netrepko. Umela je da se raduje. Ja, međutim…

Nadopunjavala me je. Sa njom sam bio više od sebe. Bez nje manje nego što bih mogao biti.

Obaveštenje o nagradi je pristiglo poštom u metalno sanduče u prizemlju. Bilo je navedeno gde i kada da se javim.

Plaše me obaveštenja. Plaše me pozivi.

„Šta da poželim?“ upitao sam, srećni dobitnik u nagradnoj igri Zlatna ribica.

„Ne mogu ja da želim umesto tebe, to moraš sam“, kazala je Natalija.

Spustio sam se do reke. Prošao sam pored kafića Udica. Nisam svratio.

Šta da poželim, mozgao sam, šta da poželim, hodao sam, mozgao, hodao, mozgao a nikako da iz sebe iscedim makar i najbleđu želju. Na ušću se, nad ostrvom, uzdizala pečurka tržnog centra. Prodaju li tamo i želje? Hoću li, na nekoj polici, naći svoju?

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

U Zamku znanja

Ekselens je bio nalik kakvom srednjovekovnom zamku. Opasivao ga je šanac s vodom i pokretnim mostom. Zamak znanja, pisalo je na ulazu.

Zveknuo sam alkom o drvena vrata na kojima je, krupnim kitnjastim slovima, bilo ispisano ime Spiridona Antića i, sitnijim, jednostavnijim, ime njegovog pomoćnika Slaviše Garića.

Ušao sam ne sačekavši odgovor. Vrata su bila masivna, trebalo je napora da se pokrenu. Prostorija je bila ovalna, pećinski neravnih kamenih zidova.

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Kako pocepati stvarnost

Odglavinjao sam u pepeljasto, nakiselo predvečerje. Smucao sam se sporednim, vijugavim uličicama, ono najbolje je uvek zavučeno.

U prethodnom životu sam se tek prebacivao s mesta na mesto. Proždirao prostor koji nisam mogao da poništim. Prostor je sada poprimio zapanjujuću gustinu, ali me nije ni pritiskao, ni stešnjavao.

Našao sam se u uličici gotovo istovetnih dvospratnih dvorišnih kuća. Ni sirotinjskih, ni raskošnih. Žive li u njima istovetni dvorišno-dvospratni ljudi?

Pažnju mi je privukla tabla na jednoj kapiji. Svetlucala je zelenkastom svetlošću. Šta bi to moglo biti? Priđoh da pogledam.

Najavljivala je predavanje, naslovljeno sa: Kako pocepati stvarnost?

Bilo je navedeno i ime predavača. Pažnja mi je kliznula preko tog imena, nije mi ništa značilo.

Slabo sam pamtio imena. Bila su nevažna, prilepljena tuđom namerom, ne izabrana voljom onih na koje se odnose. Pod tim i tim imenom, kaže se. I to je zaista pod. Ime se nosi, kao i svaki drugi teret.

Pocepati stvarnost? Šta li mu je pa to? Mogao bih da svratim kada me je put već naneo. Baš da vidim šta ću čuti. Nisam u ljubavi sa stvarnošću. Olabavio bih njen stisak kada već ne mogu da je satrem.

Stigao sam u pravi čas, tik pred naznačeni početak.

Pritisnuo sam zvono na ulazu. Na kapiji je bljesnuo ljubičasti natpis: Kroči, ne oklevaj!

U omanjem predvorju nisam zatekao nikog. Obreo sam se u prohladnoj prostoriji sa drvenom katedrom i drvenim stolicama. Podsećala me je na nešto ali nikako da otkrijem na šta. Bilo je to duboko zatrpano sećanje iz nekih davnih vremena. Zbog nečeg kao da sam očekivao mišje rupe u zidovima, one iz crtanih filmova. I paučinu po uglovima. Nije bilo ni rupa, ni paučine.

Prebrojao sam prisutne, bilo ih je sedmoro. Nije bilo razloga da brojim, nije imalo nikakve važnosti, ali sam to učinio. Brojevi su me uzeli pod svoje još u prethodnom životu. I nisu me puštali.

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Otac i ćerka

Očev pogled je bio zažagren. Goreo je od nestrpljenja. Volim kada je takav.

„Dakle, tako? Dakle, tako? To je to?“

Privukao je Melanijin roman. Zatim Strahinjin. Stavio ih je jedan preko drugog. Pa prekrio šakom kao da bi da ih sačuva od nekog ko bi pokušao da mu ih oduzme. Pa ponovo razdvojio.

Zagledao se u naslovne strane. Na naslovnoj strani Melanijog romana bio je sveštenik bez lica, u mantiji, sa bičem u ruci. Na naslovnoj strani Vaskrsenja Lazarevog bile su muške šake, sklopljene u molitvi.

Otvorio je, na preskok, nekoliko strana i jedne i druge knjige. Pokreti su mu još uvek bili sigurni.

„Ti si ovo čitala?“

Klimnula sam.

„I, šta kažeš, ima li tu nekakvog traga?“

Traga? Možda i ima. Za sobom ostavljaš tragove, to je neizbežno. Kuda vode? Šta otkrivaju? I ja sam ostavljala tragove iako mi to nije bilo drago. Na sreću, nisu nikog zanimali.

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail