Očev pogled je bio zažagren. Goreo je od nestrpljenja. Volim kada je takav.
„Dakle, tako? Dakle, tako? To je to?“
Privukao je Melanijin roman. Zatim Strahinjin. Stavio ih je jedan preko drugog. Pa prekrio šakom kao da bi da ih sačuva od nekog ko bi pokušao da mu ih oduzme. Pa ponovo razdvojio.
Zagledao se u naslovne strane. Na naslovnoj strani Melanijog romana bio je sveštenik bez lica, u mantiji, sa bičem u ruci. Na naslovnoj strani Vaskrsenja Lazarevog bile su muške šake, sklopljene u molitvi.
Otvorio je, na preskok, nekoliko strana i jedne i druge knjige. Pokreti su mu još uvek bili sigurni.
„Ti si ovo čitala?“
Klimnula sam.
„I, šta kažeš, ima li tu nekakvog traga?“
Traga? Možda i ima. Za sobom ostavljaš tragove, to je neizbežno. Kuda vode? Šta otkrivaju? I ja sam ostavljala tragove iako mi to nije bilo drago. Na sreću, nisu nikog zanimali.





