Dževad Karahasan
Noćno vijeće
Bulevar books 2019.
Primijetio je, naime, koliko je već podlegao nevidljivom i neuhvatljivom pritisku policijske logike, pa se nešto u njemu pobunilo. Iz njega je svako povjerenje već iscurilo kao iz probušene posude, on evo već svoje postupke i odnos prema sasvim elementarnim potrebama podređuje njima, to jest onome što oni, po njegovome mišljenju, od njega očekuju, on je već nesiguran i spreman da se podredi, on je u sebi ponizan i ponižen, ma koliko toga ne bio svjestan. A samo su gа ostavili da čeka malo duže nego što je pristojno, nakon što su mu nagovijestili da je sumnjiv i oduzeli dokumente. Radi se valjda o tome da policija poznaje čovjeka koliko i stari mitotvorci i učitelji religija, pa se majstorski koristi praroditeljskim grijehom da bi ovladala živim čovjekom. Neki praroditeljski grijeh nesumnjivo postoji, on je neporeciva činjenica i najdublja ljudska stvarnost, ma koliko se mi protiv toga bunili i nastojali povjerovati da nije tako. A to se najbolje vidi po čovjekovoj spremnosti da pristane na krivnju čim ga neko autoritativno optuži. Crkve i policije, vođe i propovjednici, svi koji su stvamo i dugo vladali ljudima, temeljili su svoju moć na čovjekovoj spremnosti i sposobnosti da pristane na krivnju, da se čak osjeti krivim čim ga se za nešto optuži. Covjek zna da je za nešto, za bilo šta, uvijek i neporecivo kriv. Makar znao s potpunom sigurnošću da nije kriv za ono za šta ga se optužuje, makar bio pred policijom nevin kao novorođenče, čovjek postaje nesiguran i slab ako ga znalački optužiš. To policijski um zna i s tim računa, na tome se temelji njegova moć i iz toga se izvode principi njegovog djelovanja otkako je policija i otkako je ljudi.
