U balonu

Zašto balon plovi nad gradom?
Kakvu poruku nosi?
Ko upravlja balonom?
O zanosu, vijuganju, marširanju.
O dverima zanata.

Privlače me dugmad koje Kuzma pritiska, mame poluge koje pokreće. Rado bih da se i sam pozabavim tom dugmadi, tim polugama.

Moja želja nije nasrtljiva, ali prožima kabinu.

„Pa dobro“, kazao je Kuzma. „Pa dobro.“

Već nekoliko dana je neuobičajeno, gotovo narogušeno ćutljiv. Izostala su predavanja. Zar je kazao sve što je imao da kaže?

„Nema žurbe. Doći će i tvoj red. Danas upravljam ja, sutra upravljaš ti. Prekosutra upravlja ko zna ko. Čemu nestrpljenje?“

Oglasio se Kuzmin mobilni. Okončavši razgovor, zadovoljno je utonuo u sebe. Pa izronio, preobražen.

Žacnula me je zavist.

„Eh, kakva je to cura. Da samo znaš kakva je to cura. Ne postoje dve takve na ovom svetu“, mrmljao je Kuzma kao da mljacka.

Postoje li dve Natalije?

„Šta smo ono…“ Kuzma je nabrao čelo u naporu da zadrži misao koja mu je izmicala. „Ah da, zasvrbelo te da upravljaš? Rad si da zauzmeš moje mesto?“

Ne, nemam uzurpatorskih namera, zaustio sam, ali me je zaustavio pokretom ruke.

„Sasvim prirodna želja, nema se šta zameriti. To je više od želje, to je nagon. Postoji nagon za upravljanjem. Naučno dokazano. Samo, upravljam li ja? Pritisnem crveno dugme…“ Kuzma je prineo prst crvenom dugmetu. I zastao. Ne, nije se pokolebao, tek zastao, da naglasi pokret.

„Hoćeš li ti?“

Otvara li mi to Kuzma širom dveri zanata?

„Samo napred, bez ustezanja“, odgovorio je na neizrečeno – smem li zaista – pitanje.

Pritisnuo sam dugme, oklevajući. Kakve li će posledice proizvesti moj postupak? Strah od posledica sam vukao iz života u život. Bile su očeva pretnja, majčina strepnja.

„I eto – balon poprima crvenu boju.“

Kuzma je pokazao na ekrančić s leve strane i crveni balon u njemu.

Proizveo sam jednu posledicu i ništa strašno se nije dogodilo. Nije se srušilo nebo, nije se otvorila zemlja. Ni balon nije pao.

„Povučem polugu i…“ Kuzma mi nije ponudio polugu, verovatno je dugme bilo dovoljno za početak. Ne treba nagliti, poduka ide korak po korak.

„Šta se onda događa?“

Cimnulo je, zaigralo u stomaku. Udaljili su se krovovi kuća, spljoštile ulice.

„Balon se podigne. Povučem polugu levo, balon ode levo, povučem je desno, balon ode desno. Balon me sluša. Radi sve što mu naložim. Da li to znači da upravljam njime? Da ono što se s balonom zbiva zavisi od moje volje? Mogao bih da umislim da je tako. Taština me, podmuklo, goni da sebi pridam značaj koji nemam.“

I ja sam sebi svašta umišljao. Recimo, da upravljam sopstvenim životom. Sve dok…

„Ali mene taština neće natociljati. Ja sam trezven čovek. Mućnem glavom, stavim prst na čelo. Zato i služi glava, da se njome mućne. Zato i postoji čelo, da se na njega stavi prst. Upravljaš li ti ičim? upitam sebe. Ja, tako, sebe često priupitam ovo i ono. Tebe su u taj balon postavili da činiš to što činiš, odgovaram sebi, onako pošteno. Ja sebi uvek odgovaram najpoštenije. Što sebe da lažem? Dosta je što me lažu drugi. Tebe su dodelili balonu, ne balon tebi. Izvršavaš zadatke koje su ti postavili. Ko? Oni koji takođe izvršavaju nečije zadatke. I… šta sam ja u svemu tome? Nevažna stavka. Šta ćemo ako mi je dodijalo da budem nevažna stavka?“

Bio sam iznenađen. Zar je moguće da Kuzmi dodija njegov posao? Zar nisu bili stopljeni?

„Ko sve ovo plaća? upitao sam se. Odakle pare? To je pitanje svih pitanja. Sva ostala su luk i voda. Sledi trag novca i stići ćeš do istine. Novac je stvarnost, sve ostalo je privid.“

Kuzma je ponovo pao u predavački zanos.

„Prevrćem po glavi to pitanje. Ja tako prevrćem po glavi razna pitanja. Nema šanse da se smirim dok ne provalim o čemu se tu radi. Pitanja skakuću i tumbaju se po tintari.“

Kuzma je naglo gurnuo polugu. Taj pokret je u stomaku izazvao osećaj propadanja. Hoćemo li tresnuti o tlo koje se približava? Možemo li da se otrgnemo sili koja nas vuče zemlji?

Kuzma je zaustavio balon tik iznad kolone automobila. Našli smo se između zgrada umesto iznad njih. Lebedeli smo nad vijugavom rekom vozila. I ja sam bio u ovakvoj koloni, onog jutra. Balon je lebdeo nada mnom. Vinite se nebu pod oblake, pozivao je.

„Onda mi je puklo pred očima. Meni ponekad tako pukne pred očima. Ukazale su mi se kolone vozila koje vijugaju ispod mene, kolone pešaka koje marširaju. Vijugaju, marširaju. Vijugaju, marširaju. Vijugaju, marširaju. I tako iz dana u dan. Da poblesaviš od tog njihovog vijuganja, tog njihovog marširanja. A zašto vijugaju? Zašto marširaju? Onda mi je sinulo zbog čega sve ovo radimo. Naš zadatak je da ih obodrimo. Da ne svisnu od vijuganja i marširanja. Da im mahnemo nadom – možda ima još nečeg osim tog vijuganja, osim tog marširanja. Nečeg iznad. Nečeg do čega bi se možda mogli vinuti.“

Bilo je zanosa u tim rečima. Pribojavam se zanosa, ima nečeg uznemirujućeg u njemu. Možda ne baš uznemirujućeg. Prejaka je to reč. Lepe mi se za jezik sve same prejake reči.

„Pitanje traži odgovor, odgovor vuče pitanje. Ko to hoće da ih obodri? Ko?“

U ekrančiću, balon je pozeleneo. Krovovi zgrada su potonuli.

„Kome to treba? Onima koji vladaju, otvorilo mi se. Zašto im treba? Da bi oni ispod lakše podneli puzanje, vijuganje, marširanje. Zato smo mi u ovom balonu. Zato nas plaćaju.“

Kuzma je ugasio do malopre svetlucav pogled. To svetlucanje je probijalo i kroz tamne pilotske naočare.

Obznanio je svoju istinu. Više nije bilo razloga da je osvetljava, svetlela je sama. Ili se istina obznanila kroz njega.

Dok ja…

„Nešto te boli?“ pitao je Kuzma.

Ne, ništa me nije bolelo.

„Nešto te tišti?“

Što se tištanja tiče… Tištalo me je jedno odsustvo. Ne bih da ga podelim s Kuzmom. Nerado delim ono najličnije. Tuđi dodir ga izvitoperi.

„Dobar si ti momak. Nisi naporan. Slabo varim naporne. Da te ne lažem, kada su te poslali, pomislio sam – hoće nekog da mi uvale. Šatro, dodeljuju mi pomoćnika. Šta će meni pomoćnik? Kao da ne mogu sam da se nosim s ovim balonom.“

Da, mogao je to Kuzma bez ičije pomoći.

„Nego čine nekom ko im je učinio. Ili će im učiniti. Zadužuju ili vraćaju dug. To sam pomislio, neću da krijem. Spopala me i sumnja. Da neće da me škartiraju? Pa doveli nekog da me istisne? Odagnao si moje sumnje. Nisi grabljivac. Brzo sam se navikao na tebe. I znaš šta sam zaključio? Hajde, pogodi.“

Nisam imao volje da nagađam.

„Zaključio sam da mi ipak treba pomoćnik. Čovek ne zna šta mu treba dok to ne dobije. Tek onda shvati da mu je to nedostajalo.“

I ne zna šta ima dok to ne izgubi. Recimo…

Ne, Kuzmi nije trebao pomoćnik. Kuzmi je trebao slušalac. Neću mu to kazati.

„Hajde, malo sad ti vozaj po nebu ovo čudo“, dopustio mi je Kuzma da upravljam balonom kao što se detetu dopušta da se poigra kada to zasluži.

 

En-den-dinu-savarakatinu-savaraka-tika-taka-trif-traf-truf-elem-belem-buf.

Kuzma mi je dozvolio da pritiskam dugmad, pokrećem poluge. Upravljali smo naizmenično, ako je to značilo upravljati.

„Ovo neće potrajati“, dobacio bi povremeno Kuzma, ali ne sa strepnjom. Da li je suzbijao strah pred onim što bi moglo doći?

Kao dete, gutao sam strah, da ne prizovem ono čega se plašim. Nevolje kidišu na onog ko se boji.

„Vonja na završinicu. I nije mi krivo. Dosadila mi je ova igra. Gore-dole, levo-desno, okruglo-trouglasto, crveno-narandžasto-ljubičasto-zeleno-žuto-plavo.“

Kuzma je povukao polugu, krovovi su se udaljili, spljoštilo se sve ispod nas.

„Dosadili smo i onima dole, osećam to. Džabe im visimo nad glavom. Džabe izvodimo svakojake kerefeke. Navikli su na nas. Više ne držimo njihovu pažnju. Sumnjam da nas uopšte primećuju. Potrošeni smo. Sve se potroši. Treba im nešto novo.“

Kuzma je zapevao pesmicu koja se, ne tako davno, svuda mogla čuti. Onda je negde nestala. Sve nestaje. Nisam bio u iskušenju da mu se pridružim. Ne umem da pevam. Ne ume ni Kuzma, glas mu je šupljikav, maši melodiju, ne hvata ritam, ali ga to ne sputava. Ja sam se, međutim, i u prethodnom, i u ovom životu, nerado upuštao u ono u čemu se ne odlikujem.

Greh gordosti, kaže glas koji Kuzma ne čuje. Ili se pretvara da ga ne čuje.

Kušuj tamo! Naređujem tom glasu.

„Ovaj balon će se uskoro izduvati. Umem da predosetim kraj. Taj osećaj me nikada ne vara.“

Nije omanuo. Završilo se nedugo zatim. Pri dolasku na posao zatekli smo zatvoren hangar u kome je držan naš balon. Ha, naš.

Potom je došla Ekipa.

 

 

Dejan Simonović
Sotona u soliteru
roman rapsodija
Strana: 267
Oksimoron 2022.

Roman Sotona u soliteru možete kupiti ovde…

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail