Logor kao biopolitička paradigma

Đorđo Agamben
Homo sacer: Suverena moć i goli život
Prevod: Milana Babić
Karpos, 2015.

Kako bilo, ono što nas ovde posebno zanima jeste to što se na biopolitičkom horizontu koji karakteriše modernu lekar i naučnik kreću onom ničijom zemljom kojom se nekada smeo kretati samo suveren.

Na stranicama koje slede, pokušaćemo da pokažemo kako neki elementi koji su ključni za modernu političku istoriju (poput deklaracija o pravima), ali i oni za koje se čini da predstavljaju neopravdan upliv naučno-bioloških principa u politički poredak (poput nacionalsocijalističke eugenike i eliminacije „života koji nije vredan življenja“, ili pak rasprave o normiranju kriterijuma za smrt) dobijaju svoj pravi smisao samo vraćanjem u zajednički biopolitički (ili tanatopolitički) kontekst kome pripadaju. Iz te pesrpektive, logor, kao čisti, apsolutni i neprevaziđeni prostor biopolitike (koji se kao takav zasniva isključivo na vanrednom stanju) pokazaće nam se kao skrivena paradigma političkog prostora moderne, sa čijim ćemo metamorfozama i maskama jednom morati da se upoznamo.

To što izbeglice (čiji je broj u našem veku konstantno rastao, do te mere da danas uključuje značajan deo svetske populacije), u poretku moderne nacionalne države, predstavljaju toliko uznemiravajući element rezultat je, pre svega, činjenice da oni, prekidajući kontinuitet između čoveka i državljanina, između rođenja i nacionalnosti, podrivaju izvornu zabludu moderne suverenosti. Obelodanjujući ostatak između rođenja i nacije, izbeglica na političku scenu na trenutak izvodi onaj goli život koji je njena skrivena pretpostavka. U tom smislu izbeglica zaista predstavlja, kako sugeriše i Hana Arent, „čoveka prava“, njegovo prvo i jedino pravo pojavljivanje bez maske državljanstva koja mu je do tada konstanto pokrivala lice. Upravo je zbog toga toliko teško dati njegovu političku definiciju.

Odnos izuzetka je odnos izopštenja. Onaj koji je izopšten nije jednostavno stavljen van zakona ili zakonu nebitan, već je napušten od zakona, izložen rizicima na pragu gde se život i pravo, unutrašnje i spoljašnje mešaju.

Princip svetosti života se, u modernom dobu, potpuno odvojio od ideologije žrtvovanje, dok značenje termina „sveti“ u današnjim kulturama predstavlja nastavak semantičke istorije homo sacera, a ne žrtvovanja (otuda i nedostaci, opravdanog doduše, demistifikovanja ideologije žrtvovanja koji se danas zagovara sa svih strana).

Ono čemu smo danas svedoci jeste život koji je kao takav izložen nasilju bez presedana, i to na najprofaniji i najbanalniji način. Živimo u dobu u kome posle vikend izlazaka na evropskim autoputevima ostane više žrtava nego posle kakve vojne operacije, ali s tim u vezi govoriti o nekakvoj „svetosti ograde uz put“ predstavljalo bi, naravno, puku ironiju (La Cecla, Mente locale, str. 115).

Kako bilo, ono što nas ovde posebno zanima jeste to što se na biopolitičkom horizontu koji karakteriše modernu lekar i naučnik kreću onom ničijom zemljom kojom se nekada smeo kretati samo suveren.

Naše je istraživanje iznedrilo tri teze koje možemo upotrebiti kao radne zaključke:

  1. Izvorni politički odnos jeste izgnanstvo (vanredno stanje kao područje nerazlučivostgi između spoljašnjeg i unutrašnjeg, uključenog i isključenog).
  2. Najvažnija aktivnost suverene moći jeste proizvodnja golog života kao izvornog političkog elementa i kao praga koji razdvaja prirodu i kulturu, zoe i bios.
  3. Logor, a ne grad, jeste ono što predstavlja današnju zapadnu biopolitičku paradigmu.
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail