Sertifikovana isterivačica Semiramida

Ko je i kako postupa sertifikovana isterivačica Semiramida?

Čitajte o tome u romanu rapsodiji Sotona u soliteru.

Semiramidin sajt se ne hvališe i ne zastrašuje. Ukazuje na simptome zaposednutosti, na vrste demona i demončića i njihove osobenosti. Tu je i pregled osnovnih isterivačkih postupaka. Sve u svemu, ne deluje prevarantski. Bar ne na prvi pogled. Hoće li izdržati drugi, treći?

Zasad ne budi sumnju. Ha, ne budi, kao da je sumnja nekakva uspavana lepotica. Možda i jeste.

Prolazim kroz biografiju isterivačice. Upadljivo je odsustvo Semiramidine fotografije. Odobravam to odsustvo – slikom se ubedljivije laže nego rečima.

Semiramida je završila demonološke studije na Visokoj školi za pravoslavnu demonologiju u Krasnojarsku. Prošla je obuku isterivanja demona kojom je rukovodio otac Arhibaščev, vodeći demonolog Rusije i jedan od najistaknutijih demonologa pravoslavnog i čitavog hrišćanskog sveta. Po završenoj obuci, stekla je sertifikat isterivačice prvog reda koji joj daje pravo da samostalno obavlja sve obrede isterivanja.

Pozivam navedeni broj.

Probio sam se kroz upitnik, stigao do Semiramide. Bila je to postarija, pozamašna žena, usporenih pokreta. Kao i Mislioničarka, imala je nečeg umirujuće tetkastog. U prethodnom životu me je izluđivala usporenost. Idemo, idemo, idemo. Nema razvlačenja. Brže, brže, brže. Jedno završavaš, drugo počinješ. Mašina ne sme da uspori. Nedopustivo je da stane. Ubrzavaj do mahnitosti, mahnitaj do samozaborava. Samozaborav, veliko je to postignuće.

„Proučila sam vaše odgovore. Po svemu sudeći, nećemo biti primorani da pribegnemo drastičnijim postupcima. Naravno, prvo moram da popričam sa demončićem, da vidimo kakvi su mu zahtevi.“

„A cena?“

„Prvo da tačno ustanovimo s kim imamo posla. Što je demon zahtevniji, tvrdoglaviji i moćniji, moja cena je veća. Više se trošim.“

Nisam od onih koji ne pitaju za cenu. To mi je od oca i majke. Ušli su u mene, iako sam se trudio da im zatvorim sve prilaze. Tako je to sa roditeljima, odupirao im se koliko hoćeš, zagospodariće makar delom tvog unutrašnjeg prostora. Sa majkama je teže nego sa očevima, uvuku se u tebe neopazice.

Ne razbacuj se, novac ne leži na ulici pa da ga samo pokupiš. Ima da se pomučiš dok do njega dođeš, ponavljao je otac. Ponavljanjima je nastojao da mi utuvi u glavu istine koje će me voditi kroz život.

Mora ponavljanja, mora svih mojih života.

Opet, gade mi se cenovnici. Brojke, brojke, brojke.

„Popijte ovo“, Semiramida mi je pružila šolju sa nečim što je ličilo na čaj. „Ne bojte se, ne trujemo ljude koji nam dođu. Naprotiv, oslobađamo ih otrova. Nije ni sredstvo za spavanje. Ovaj napitak će vas dovesti u stanje koje će mi omogućiti da opštim s demončićem i ispregovaram njegov izlazak.“

Svi me napuštaju, čak će i demončić, sažalio sam se na sebe. Odlasci su kao zalasci sunca. Ili su zalasci sunca kao odlasci? Ili?…

Kuda li će, siromah, kada ode od mene?

„Ostaćete pri svesti. Čućete i videti sve, ali nećete učestvovati. Bićete prisutni ali ćete biti van sebe.“

Prisutna odsutnost, nije li to moje uobičajeno stanje?

„Napitak će otvoriti neke zabravljene prolaze.“

Posmatram šolju, i dalje sumnjičav. Nerado unosim u sebe nepoznate tvari. Semiramida me ne požuruje. Pušta da pritisak vremena učini svoje. U tome je tajna njene usporenosti.

Konačno odlučujem da to progutam. Ne znam zbog čega, očekivao sam da će napitak biti kiselkast i gorak. Bio je bezukusan. Nije me ošamutio. Oduzeo mi je volju ali izoštrio svest.

„Kako se zoveš, Sotonin slugo?“ upitala je Semiramida strogo.

Da čujemo, da čujemo, da čujemo, ćuljim uši.

„Pitam još jednom – na koje se ime odazivaš?“

Iz mog stomaka se začulo nešto nalik na cijuk.

„Bolje ti je da mi sam kažeš kada te lepo pitam.“

„Moje ime je Semiramida. Ona sam što muška srca kida“, izdeklamovao je zvonak devojački glas.

Ah, tu smo. Tu.

„Pametnije ti je da se ne zevzečiš sa mnom“, Semiramida je opomenu izrekla suvo, bez srdžbe.

„Moje ime je prepodobni Teodosije“, u glasu je ovog puta bilo nečeg muklog, kao da je dopirao iz bunara.

„Ne blati svetog čoveka. Uzalud vrdaš. Prepoznala sam te. Zoveš se Buncalo.“

Iz mene se začu nešto kao jauk pogođenog. Pa cerekanje.

„Ha, ha, ha. Pogođeno kao prstom u govno.“

Još zlobnije cerekanje.

„Ja nemam imena. Ko nema imena, toga ne mogu da uhvate.“

„Ne vredi da muntaš, mene nećeš premuntati. Zašto si zaposeo ovog čoveka, Buncalo?“

„Nisam ga zaposeo. Došao sam u goste. Pozvao me je. Bio je red da se odazovem. Bilo bi neučtivo sa moje strane da nisam.“

„Ne laži, Buncalo. Ne vredi da me farbaš.“

„Da farbam ne znam, nisam moler. Umem da vrdam, umem da ševrdam, umem da vrludam, ali da farbam… To mi ne ide od ruke. Probao sam jednom, sav sam se umazao.“

„Ne vredi ni da vrdaš, ni da ševrdaš, ni da vrludaš. Sa mnom nema labavo.“

„Nisam ga zaposeo. Stvorio me je.“

Nije istina, Buncalo, dreknuo bih da mi jezik nije oduzet.

„Kako te je stvorio? Od čega te je stvorio?“

„Stvorio me je od svojih niskih pobuda i prljavih misli. Plod sam njegove podlosti.“

Daću ja tebi niske pobude i prljave misli, Buncalo,. Provalio si u mene kao kakav razbojnik. Po čijem nalogu?

„Jesi li sam stvorio svog demona?“ obratila mi se Semiramida. Porekao sam pogledom.

„Ovaj čovek to poriče, Buncalo.“

„Priznaće ako ga pritegneš. Svi priznaju. Koliko tražiš da ga pritisneš?“

„Pokušavaš li ti to mene da podmitiš?“

„Nudim fer trgovinu. Iznos nije problem, mi ne cepidlačimo, nismo niski materijalisti. Koliko god ti plaća da mi naudiš, mi nudimo duplo više.“

„Nema nikakave trgovine, Buncalo. Moraćeš da napustiš ovog čoveka, on te se odriče.“

„Ne može to tako – igrali se šapca-lapca pa napravili žapca. Pa kad nam dosadi, žapca u ključalu vodu. Ima načina da se dokaže očinstvo. Na osnovu onog… kako se zvaše… DNK, setio sam se. Uvek se setim. Prvo mi izmakne to što hoću da kažem, pa ga onda uhvatim. Ne vredi mu da se sa mnom igra žmurke. Neće me nadigrati.“

„Džabe se prenemažeš, Buncalo. Moraćeš da izađeš, milom ili silom. Bolje je za tebe da to bude milom.“

„Meni se ovde preti. Molim da se pribeleži da se meni ovde preti. Mene bi za vrat pa napolje. A šta je s mojim pravima? Imam valjda i ja nekakva prava?“

„Ne želim da te povredim, Buncalo. Hajde, lepo izađi i gotovo. Iskradi se onako kako si ušao. Poštedećeš sebe nevolja.“

„Ne mogu da se iskradem. Nisam lopov pa da kradem samog sebe. To kao prvo. Kao drugo, u ovom čoveku sam začet, u ovom čoveku sam rođen, u njemu i ostajem. To sam već rekao ali se moje reči ne uzimaju ozbiljno. Ja sam deo ovog čoveka. Samo njegova smrt može da nas rastavi. Pitanje je da li i smrt ima takvu moć.“

I Natalija je bila deo mene, pa me je napustila. Iako je niko nije terao. Ili jeste? Ko? Ja sam, ne znajući šta činim?

„Skrati priču, Buncalo. I ti i ja znamo kako ovo mora da se završi. Zašto da gubimo vreme.“

„A kud ću, jadan ja? Teraju me odavde, teraju me odande. Zar za mene nema mesta ni pod suncem ni pod mesecom?“ plačno će Buncalo.

„Idi kuda te oči vode i noge nose.“

„Sad se izvlačimo?! Prvo smo se umešali pa se izvlačimo. Znači tako? Dobro ako je tako. Dobro“, uvređeno će, cvileći, Buncalo. „Ako me ovde neće, ima gde će me hteti.“

Zla slutnja mi steže srce. Neće valjda…

„Ima izvesna Natalija. Mislim da je ovaj ovde poznaje.“

Užasnuo sam se, zar da joj zlu silu natovarim na vrat?

„Dočekaće me raširenih ruku. A i nogu, što da se lažemo. Žene nas vole. Naslađivaćemo se od zore do zore.“

Zatući gada čim povratim svoju volju.

„Umem ja sa ženama. Zbogom, tupadžijo. Ćao belisima.“

Nešto je negde zazujalo, pa bljesnulo kao kod kratkog spoja.

Usledila je tišina koja se nožem mogla seći.

„I to smo obavili“, rekla je Semiramida. Delovala je izmoždeno, zgužvano.

Hoću li uspeti da se pokrenem? Hoću li uspeti da progovorim?

„Taj nitkov se zaista namerio na…“, jezik mi se konačno odmrzao.

„Ne uzimajte ozbiljno njegove pretnje. Kočoperi se da zabašuri svoj poraz. Muvaće se okolo dok ne pronađe sledeću žrtvu. Ljudima oslabi imunitet i onda… Evo njega.“

„Možda bi trebalo nekako da ga usmerimo, da ne spopada nedužan svet. Ima onih koji su zaslužili da ih opsedne hrpa demona.“

„To je nemoguće. Kada izađe, izvan je našeg domašaja. Ne brinite za tu vašu Nataliju. Ako je otporna, ne može joj ništa.“

Natalija nije ta, nemo negodujem. Natalija je Natalija.

„Ako nije, ne možemo joj pomoći. To je tako. I vaš odbrambeni sistem moramo da podignemo. Jednog demončića smo izgnali, ali to ne znači da neće pokušati da vas zaposedne neki drugi. Demona svuda ima. I svaki je različit. Moj sekretar će vam dati papir s uputstvima kako da dalje postupate. Njemu ćete i platiti.“

Semiramida je zevnula.

„Sada ćete me izviniti, moram da odmorim i prikupim snagu.“

Seansa je bila završena.

Kupite ovde…

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail