Samosažaljenje

“Šmrc, šmrc, šmrc. Po ceo dan šmrc, šmrc. I svaki dan šmrc, šmrc, šmrc. Ta žena se utapa u samosažaljenju kao što se drugi utapaju u alkoholu”, secka luk gospođa Spadalo. “Kako joj samo ne dosadi.”

“A šta bi drugo radila kada ne bi sebe sažaljevala? Treba nečim ispuniti zemaljske dane”, vadi meso iz frižidera gospodin Zabadalo.

“I to što kažeš. Treba ispuniti i sebe, ne samo dane”, gospođa Spadalo sipa iseckani luk u posudu s uljem, da ga proprži. “Da te praznina ne proguta.”

“U njima za nikog osim njih nema mesta.”

“Da, opsednuti su sobom. I ne vide nikog osim sebe, to je tačno.”

“Nije li samosažaljenje oblik samozaljubljenosti?”, gospodin Zabadalo čisti pa renda šargrarepu.

“Osoba sklona samosažaljenju sebe doživljava kao izuzetnu”, meša luk gospođa Zabadalo. Pa baca meso na luk. Kuhinjom se širi prijatan miris. “Ubeđena je da je ljudi i sudbina kažnjavaju zato što je daleko iznad drugih. Samosažaljenje joj daje pravo da zahteva, izvoljeva i guši sve oko sebe.”

“Nemoguće je utešiti one koji sebe sažaljevaju jer ne žele da budu utešeni. . Nemoguće im je pomoći jer ne žele da sebi pomognu. Ko bi im oduzeo sažaljenje, oduzeo bi im život”, gospodin Zabadalo dodaje u posudu rendanu šargarepu.

(Simonides)

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail