Izvod iz teksta: Nenad Fišer: „Propaganda, treći dio“
Ulaskom SAD u rat oblikuje se nova “škola propagande”, koja će vremenom postati dominantnom formom inženjeringa socijalnog ponašanja. Da bi se adekvatno procijenila njena moć treba se prisjetiti da je sve do aprila 1917. administracija predsjednika Wilsona ulagala ogromne napore kako bi opravdala američku neutralnost i širila uvjerenje da je apstinencija od rata izraz superiorne civiliziranosti. Njegova izborna pobjeda godinu dana ranije dobrim je dijelom počivala na sloganu “On nas je sačuvao od ulaska u rat!”, a onda je trebalo poništiti efekte višegodišnjeg uvjeravanja javnosti u nužnost neutralnosti i neopravdanost svake ratne avanture, i okrenuti to isto mnijenje u korist podrške priključenju silama Antante u tom istom, neciviliziranom ratu, sačuvavši pritom barem privid političke dosljednosti.
Kako to postići Wilson je prepustio stručnjacima i oformio Komitet za javne informacije (CPI, Committee on Public Information) sa jednim zadatkom: da promovira američko učešće u ratu.
…
Prvih par mjeseci ni Wilson ni CPI nisu imali platformu koja je mogla zaokupiti imaginaciju javnosti u toj mjeri da probudi masovno oduševljenje američkim učešćem u “evropskom ratu”. Govor koji je Wilson održao pozivajući na objavu rata Njemačkoj apelirajući na američku moralnu obavezu da učini svijet sigurnim mjestom za demokraciju izazvao je odobravanje ali nije imao motivacionu snagu koja bi uzburkala strasti, to neophodno gorivo koje pokreće svaku ratnu mobilizaciju. Stoga je Wilson odabrao pogodan trenutak da uz apstraktno istorijsko obrazloženje iz svoga kongresnog govora prisloni i za javnost “opipljiviji” razlog američkog ratnog angažmana. Taj trenutak ukazao se 14. juna, na nacionalni Praznik zastave (Flag day) kojim se obilježava dan kada je 1777. godine usvojen njen prvi dizajn.
…
Ne ostavljajući prostora ikakvim nedoumicama, Wilson je američkoj javnosti izložio podrivačke djelatnosti Njemačke u SAD, iste one djelatnosti za koje je godinama znao ali izbjegavao, zarad iluzije o vlastitoj mirotvornoj sposobnosti, da ih na odgovarajući način sankcionira. Listu nepočinstava nedvosmisleno je vezao za djelovanje njemačke ambasade u Washingtonu i agenture koju je ona razvila po nalogu Berlina.
U odnosu na izazov njemačkog militarizma, koji je raširio svoje mreže “od Hamburga do Perzijskog zaljeva” i nezadrživo prodire na Daleki istok težeći da pokori slobodarski svijet, SAD su “odgovorne pred sudom istorije i moraju se potpuno otvoreno izjasniti o tome koji su to ciljevi kojima žele služiti.” Pred postojećim činjenicama koje su “jasne cijelom svijetu i nigdje se ne vide tako dobro kao u Sjedinjenim Državama, gdje smo navikli baviti se činjenicama, a ne sofisterijama…”, SAD i saveznici imaju samo jedan cilj – osloboditi svijet od prijetnje koja se njemačkim ekspanzionizmom nadvila nad njim.
U govoru punom samopouzdanja koje donosi raspolaganje činjenicama (shodno Creelovom imperativu “faktualnosti”) i vjere u konačnu pobjedu (shodno Creelovom imperativu “optimizma”), Wilson je zaokružio svoj poziv na sveopštu mobilizaciju prizivajući arhetipsku sliku mučeništva i samoodricanja iz kojih izrasta istinski heroizam:
“Spremamo se ponuditi hiljade, stotine hiljada, možda milione naših ljudi, mladih, snažnih, sposobnih ljudi našeg naroda, da istupe i umru pod našom zastavom na dalekim i krvavim bojištima. Za šta? Za neku nama stranu stvar? Za ono zbog čega se nikada prije nije kročilo u vatru? Američke armije se nikada prije nisu slale preko mora. Zašto se upućuju sada? Iz nekih novih razloga, iz kojih se ova veličanstvena zastava nikada ranije nije nosila, ili u ime starog, svima znanog, herojskog cilja zarad kojeg su pod njom ginuli njeni vlastiti ljudi, na svakom ratištu na kojem su Amerikanci nosili oružje još od vremena Revolucije?”
Prizivanje moguće smrti miliona Amerikanaca, ljudi spremnih da polože svoj život “na dalekim i krvavim bojištima”, ni u kojem slučaju nije predstavljalo retoričku omašku sa stanovišta namjere da se probude snažna patriotska osjećanja i optimistički duh nesalomivog zajedništva. Herojstvo se ne slika ružičastim bojama, a na mračnoj pozadini njegova kontura se uvijek jasnije ističe. U tom duhu bili su intonirani brojni znameniti govori državnika i vojskovođa, od kojih je možda najpoznatije Churchillovo prvo obraćanje naciji u svojstvu premijera, 13. maja 1940. godine: “Ništa drugo ne mogu ponuditi osim krvi, muke, suza i znoja.”
Wilsonov govor imao je gotovo hipnotički učinak.
Izvor: Nomad.ba
