Nedeljnik Mlin

Mlinova nagrada je nadživela nedeljnik po kome je dobila ime. Mlin se gasio na rate. Najpre se sveo na dvonedeljnik, pa spao na mesečnik. Zatim je ukinuto štampano izdanje, elektronsko je pošteđeno. Proređivali su se i smanjivali honorari, osipali se saradnici, kresano je uredništvo. Kada se stiglo dotle da je glavni urednik, sopstvenim tekstovima, punio više od polovine broja, eutanazija je bila neminovna. Mlin je podelio sudbinu ostalih listova istog vlasnika. Ulagač se izvlačio iz medijskog biznisa. Prodavao ga je parče po parče. Zapravo, prodavao je parče po parče poslovnog prostora, skupa sa upotrebljivom opremom, a očišćenog od nikom nepotrebnih novinara i spoljnih saradnika, bili su izlišan trošak. U poslovnom žargonu, zvalo se to dezinfekcija.

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Uspon i pad liberalizma

Gospodin Zabadalo se duboko zamislio. I smislio.

Liberalizam: ideologija individualističke srednje klase u usponu.

Autoritarni sistemi: pribežište srednje klase u propadanju.

Svetski uspon auroritarnih sistema zanosvan je na pauperizaciji, marginalizaciji, statusnoj i materijalnoj panici srednjih klasa.

U umreženim, oligopolskim društvima sve drastičnijih nejednakosti, liberalizam promašuje ono bitno.

(Simonides)

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Rajner Marija Rilke: Zapisi Maltea Lauridsa Brigea

Rajner Marija Rilke
Zapisi Maltea Lauridsa Brigea
Izbor, prevod i napomene: Branimir Živojinović
Predgovor: Mirko Krivokapić
Nolit 1996.

Kako to, na primer, da mi nikad nije dolazilo do svesti koliko lica ima? Postoji mnoštvo lјudi, ali još mnogo više lica, jer svako ima više njmh. Ima lјudi koji isto lice nose godinama, i ono ce, naravno, troši, prlјa ce, lomi ce u borama, širi ce poput rukavica koje smo nosili na putovanju. To su štedlјivi, jednostavni lјudi; oni ga ne menjaju, čak ne nose ni na čišćenje. Dovolјno je dobro, tvrde, i ko im može dokazati suprotno? Istina, tu se pitamo — pošto imaju nekoliko lica — šta li rade sa ostalima? Čuvaju ih. Da ih nose njihova deca. Ali dešava ce da i njihovi psi izlaze na ulicu s tim licima. Što da ne? Lice je lice.

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Nagrada Zlatna ribica

Jesam li ti rekla da se prijaviš!“ radovala se Natalija Netrepko. Umela je da se raduje. Ja, međutim…

Nadopunjavala me je. Sa njom sam bio više od sebe. Bez nje manje nego što bih mogao biti.

Obaveštenje o nagradi je pristiglo poštom u metalno sanduče u prizemlju. Bilo je navedeno gde i kada da se javim.

Plaše me obaveštenja. Plaše me pozivi.

„Šta da poželim?“ upitao sam, srećni dobitnik u nagradnoj igri Zlatna ribica.

„Ne mogu ja da želim umesto tebe, to moraš sam“, kazala je Natalija.

Spustio sam se do reke. Prošao sam pored kafića Udica. Nisam svratio.

Šta da poželim, mozgao sam, šta da poželim, hodao sam, mozgao, hodao, mozgao a nikako da iz sebe iscedim makar i najbleđu želju. Na ušću se, nad ostrvom, uzdizala pečurka tržnog centra. Prodaju li tamo i želje? Hoću li, na nekoj polici, naći svoju?

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Zasićenost je apsolutni suveren naše kulture

Boto Štraus

Parovi, prolaznici
S nemačkog preveo Branimir Živojinović
Nolit, 1998.

Neaktivna, preterano informisana svest, koja vise nije u stanju da proizvodi želju, ideju, uspomenu, umesto toga doživljava izvesnu (inače samo ludilu poznatu) istovremenost nespojivoga i misli jednu salatu podataka koja se pred nju nasumce izručuje iz zaliha. Toga već sada niko nije pošteden. Kako se često uplašimo nad svim onim bizarnim što izbacuje naš sopstven arhiv! Tu su slike iz nekog filma Glaubera Rose i reči Gotholda Efraima Lesinga. Trudimo se da u tome shvatimo motiv, snagu heterogenoga. Uzalud. To je bila samo neupotrebljiva igra jednog pamćenja koje majmunski podražava mašinu. Kulturni egalitet, koji svakoj stvari priznaje istu pojavnu vrednost, jeste pustinja svesti; i ona raste, prodire do ivice idiotizma: koliko je prostran svet izmedu Ezre Paunda i Vima Telkea?
Prividno zauvek nepoznata, neprotumačljiva asocijacija; ono što je najdalje jedno od drugog u potpunoj čistoti svoje divergencije: od ovoga do onoga ne vodi nikakav put; samo smušeni kontakti podivljalog kompjutera mogu da uspostave takvu istovremenost, ali to nije kadra nijedna duša, nijedna nesvesnost.

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Cli-fi

Žanr cli-fi (climate fiction) ili, u našoj transkripciji, primerenije: klaj-faj.

„Književnost“ posvećena klimatskim promenama.

Zapravo, domaći zadatak.

Učiteljica zada temu a đaci je marljivo obrađuju.

Ko se pokaže, biva nagrađen.

Uslužna „književna“ delatnost namenjena podizanju svesti o štetnosti klimatskih promena.

I, naravno, podizanju prihoda marljivih đaka.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

U Zamku znanja

Ekselens je bio nalik kakvom srednjovekovnom zamku. Opasivao ga je šanac s vodom i pokretnim mostom. Zamak znanja, pisalo je na ulazu.

Zveknuo sam alkom o drvena vrata na kojima je, krupnim kitnjastim slovima, bilo ispisano ime Spiridona Antića i, sitnijim, jednostavnijim, ime njegovog pomoćnika Slaviše Garića.

Ušao sam ne sačekavši odgovor. Vrata su bila masivna, trebalo je napora da se pokrenu. Prostorija je bila ovalna, pećinski neravnih kamenih zidova.

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Kako pocepati stvarnost

Odglavinjao sam u pepeljasto, nakiselo predvečerje. Smucao sam se sporednim, vijugavim uličicama, ono najbolje je uvek zavučeno.

U prethodnom životu sam se tek prebacivao s mesta na mesto. Proždirao prostor koji nisam mogao da poništim. Prostor je sada poprimio zapanjujuću gustinu, ali me nije ni pritiskao, ni stešnjavao.

Našao sam se u uličici gotovo istovetnih dvospratnih dvorišnih kuća. Ni sirotinjskih, ni raskošnih. Žive li u njima istovetni dvorišno-dvospratni ljudi?

Pažnju mi je privukla tabla na jednoj kapiji. Svetlucala je zelenkastom svetlošću. Šta bi to moglo biti? Priđoh da pogledam.

Najavljivala je predavanje, naslovljeno sa: Kako pocepati stvarnost?

Bilo je navedeno i ime predavača. Pažnja mi je kliznula preko tog imena, nije mi ništa značilo.

Slabo sam pamtio imena. Bila su nevažna, prilepljena tuđom namerom, ne izabrana voljom onih na koje se odnose. Pod tim i tim imenom, kaže se. I to je zaista pod. Ime se nosi, kao i svaki drugi teret.

Pocepati stvarnost? Šta li mu je pa to? Mogao bih da svratim kada me je put već naneo. Baš da vidim šta ću čuti. Nisam u ljubavi sa stvarnošću. Olabavio bih njen stisak kada već ne mogu da je satrem.

Stigao sam u pravi čas, tik pred naznačeni početak.

Pritisnuo sam zvono na ulazu. Na kapiji je bljesnuo ljubičasti natpis: Kroči, ne oklevaj!

U omanjem predvorju nisam zatekao nikog. Obreo sam se u prohladnoj prostoriji sa drvenom katedrom i drvenim stolicama. Podsećala me je na nešto ali nikako da otkrijem na šta. Bilo je to duboko zatrpano sećanje iz nekih davnih vremena. Zbog nečeg kao da sam očekivao mišje rupe u zidovima, one iz crtanih filmova. I paučinu po uglovima. Nije bilo ni rupa, ni paučine.

Prebrojao sam prisutne, bilo ih je sedmoro. Nije bilo razloga da brojim, nije imalo nikakve važnosti, ali sam to učinio. Brojevi su me uzeli pod svoje još u prethodnom životu. I nisu me puštali.

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Gi Debor: Spektakl kao vladajući oblik života

Knjiga Gi Debora „Društvo spektakla“ (Guy Debord La Société du spectacle), Anarhistička biblioteka, prevod Aleksa Golijanin, objavljena je pre pedeset godina.  Život je otad postao još spektakularniji.

    1. U društvima u kojima preovlađuju moderni uslovi proizvodnje, život je predstavljen kao ogromna akumulacija prizora. Sve što je nekada bilo neposredno doživljavano, udaljeno je u predstavu.
    2. Slike odvojene od svih aspekata života stapaju se u jedinstveni tok stvari, u kojem prethodno jedinstvo života više ne može ostvariti. Fragmentarno opažana stvarnost regrupiše se u novo, sopstveno jedinstvo, kao odvojeni lažni svet, predmet pûke kontemplacije. Specijalizacija slika sveta dostiže vrhunac u svetu nezavisnih slika, koje obmanjuju čak i same sebe. Spektakl je konkretizovana inverzija života, nezavisno kretanje neživota.
    3. Spektakl se u isto vreme ispoljava kao sâmo društvo, kao deo društva i kao sredstvo objedinjavanja. Kao deo društva, to je fokusna tačka naše vizije i svesti. Sâma činjenica da je reč o odvojenom sektoru govori o tome da se nalazimo u domenu obmane i lažne svesti: jedinstvo koje spektakl postiže nije ništa drugo do zvanični jezik opšteg odvajanja.
    4. Spektakl nije samo skup slika; to je društveni odnos između ljudi posredovan slikama.

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Makar malo osloboditi se laži

Vitold Gombrovič
Kosmos
S poljskog prevela Biserka Rajčić
IK Prometej, Novi Sad, 2017

Kosmos  je za mene bio crn, pre svega crn, poput crnog razlivenog vodenog toka punog virova, inhibicija, poplavljenih terena, poput crne vode koja je nosila hiljade otpadaka, a u nju je zagledan čovek – zagledan u nju, a ona ga je ščepala – dok je pokušavao da je odgonetne, shvati, poveže u nekakvu celinu.

Neskladnost? Izveštačenost? To govore oni koji nisu opazili da Kosmos nije običan roman, koji priča neku priču – recimo – o tragičnoj ljubavi. Taj roman je o samom stvaranju priče, o stvaranju stvarnosti, o tome kako se ona nespretno, loše rađa iz naših asocijacija… kako takvo formiranje nije trebalo da izazove nesuglasice, otpore, neistine, s obzirom na to da nespretna konstrukcija svakog časa uleće u haos. Kosmos je roman, koji se samostvara, tokom pisanja.

Read more

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail