Sila nemilosrdno gazi žrtvu, ali jednako nemilosrdno opija onog koji je poseduje ili veruje da je poseduje. Niko je zaista ne poseduje. U Ilijadi se ljudi ne dele na poražene, robove i molitelje s jedne strane, i na pobednike i gospodare s druge; nema ni jednog jedinog čoveka koji u nekom trenutku ne mora da se pogne pred silom.
…
Takva je priroda sile. Njena moć da pretvori ljude u stvari je dvojaka i ispoljava se na dve strane: jednako, mada na različit način, pretvara u kamen duše onih koji je trpe i onih koji se njom služe.
…
Iako su svi od rođenja predodređeni da trpe nasilje, carstvo okolnosti zatvara ljudski duh za tu istinu. Snažan nije apsolutno snažan ni slab nije apsolutno slab, ali ni jedan ni drugi to ne znaju. Oni veruju da ne pripadaju istoj vrsti; slab ne smatra da je sličan snažnom, niti ga ovaj vidi kao sebi sličnog. Onaj koji raspolaže silom kreće se u sredini koja ne pruža otpor i ništa u ljudskoj supstanci oko njega nema moć da umetne onaj kratak interval između poriva i čina, u kom stanuje misao. A gde nema mesta za misao, nema ga ni za pravdu ni za oprez. Zato naoružani ljudi postupaju nasilno i mahnito.
Nije moguće da ne budu uništeni. Jer oni sopstvenu silu ne shvataju kao ograničenu, kao što ni odnose s drugima ne shvataju kao nekakvu ravnotežu između nejednakih sila. Drugi ljudi ne mogu ih navesti da se zaustave, a jedino iz zaustavljanja mogu proizaći naši obziri prema bližnjima; silnici zaključuju da je sudbina njima dala potpunu slobodu, a da onima koji su manje vredni od njih nije dala nikakvu. Zbog toga oni prelaze granice sile kojom raspolažu. Nužno ih prelaze jer ne znaju da je sila ograničena. Tada su nepovratno izručeni haosu i stvari ih više ne slušaju. Ponekad im slučaj ide naruku, ponekad se okreće protiv njih; u svakom slučaju, nesreći su izloženi goli, bez oklopa moći koji im je ranije štitio dušu, bez ičeg između sebe i suza.
…
Tako nasilje uništava svakog koga dodirne. Na kraju se čini da je nasilje jednako izvan onoga koji ga koristi kao što je izvan onoga koji ga trpi; iz toga se rađa ideja o sudbini pred kojom su krvnici i žrtve jednako nedužni, pobednici i poraženi braća u istom jadu. Poraženi je uzrok pobednikove nesreće isto onoliko koliko je pobednik uzrok njegove.
(Simon Weil „Ilijada“ ili pesma o sili, prevela s francuskog Slavica Miletić)
Izvor: Peščanik





