Mržnja prema prirodi

D. C. strpljivo objasni stvar. To što se deca teraju da vrište čim vide ružu, ima svoje razloge u višoj privrednoj politici. Ne tako davno (pre jednog veka ili tako nešto), Game, Delte, čak i Epsiloni, biii su obrađivani tako da zavole cveće – cveće posebno, a prirodu uopšte. Svrha koja se time želela postići je bila: navesti ih da idu u prirodu kad god im se pruži prilika i tako ih nagnati da koriste saobraćajne usluge.
„А zar ih nisu koristiii?“ upita student.
„I te kako“, odgovori D. C. „Ali ništa sem toga.“
Jaglike i pejzaži, istače on, imaju jedan veliki nedostatak: besplatni su. Ljubav prema prirodi ne daje posla nijednoj fabrici. Stoga je bilo rešeno da se ljubav prema prirodi ukine, makar u najnižim kastama, ali da se zadrži tendencija ka korišćenju saobraćajnih usluga. Jer, naravno, bilo je neophodno potrebno da oni i dalje odlaze u prirodu, makar je i mrzeli. Problem je, dakle, bio u tome da se iznađe povod za korišćenje saobraćajnih usluga koji bi bio ekonomski zdraviji od gole ljubavi prema jaglikama i pejzažima. I pronađen je.
„Obrađujemo mase da mrze prirodu“, zaključi direktor. „Ali paralelno s tim, obrađujemo ih da vole sve sportove pod vedrim nebom. U isto vreme, udesili smo da bavljenje svakim od tih sportova povlači upotrebu komplikovanih sprava. I tako sad oni postaju potrošači kako industrijske robe, tako i saobraćajnih usluga. Otuda ovi električni udari.“

Oldos Haksli Vrli novi svet
Prevod sa engleskog Vlada Stojiljković
Plato, 2014.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail