Kornelijus Kastorijadis
Uspon beznačajnosti
prevod: Frano Cetinić
Gradac, 1999.
Kriza kritike samo je jedna od manifestacija opće i duboke krize društva. Postoji ovaj sveopći pseudokonsensus, kritika i intelektualni zanat su kudikamo više, i na intenzivniji način, uključeni u sistem nego ranije, sve je medijatizirano, a mreže veza i vezica su gotovo svemoćne. Glasove koji odudaraju, ili disidente, ne ugušuje cenzura ili nakladnici koji se ne bi usuđivali da ih objave, već sveopća komercijalizacija.
Prvo, to je društveni i politički sukob, izraz borbi grupa i pojedinaca za autonomiju. Bez ovog sukoba, na političkoj razini ne bi bilo onoga što nazivate »demokracijom«. Kapitalizam kao takav nema ništa zajedničkog sa demokracijom (dostatno je pogledati Japan, prije kao i poslije rata). I, na ekonomskoj razini, bez društvenih borbi, kapitalizam bi se bio srušio desetak puta u zadnja dva stoljeća. Potencijalna nezaposlenost bila je apsorbirana smanjenjem duljine radnoga dana, tjedna, godine i vijeka; proizvodnja je pro nalazila izlaza na unutarnjim tržištima potrošnje, stalno uvećavana radničkim borbama i porastom stvarnih nadnica koje su one izazvale; iracionalnosti kapitalističke organizacije bile su koliko-toliko ispravljene stalnim otporom zaposlenih.
Drugo, kapitalizam je mogao funkcionirati samo zato što je naslijedio čitav niz antropoloških tipova koje on nije stvorio, i ne bi ih ni mogao sam stvoriti: nepodmitljivi suci, neporočni i veberovski funkcionari, odgojitelji posvećeni svome pozivu, radnici koji imaju minimum profesionalne savijesti, itd. Ti se tipovi ne pojavljuju, i ne mogu se pojaviti sami po sebi, stvoreni su u prethodnim povijesnim razdobljima pozivanjem na tada posvećene i neosporne vrijednosti: čestitost, služenje državi, prijenos znanja, kvalitetan rad, No mi živimo u društvima u kojima su ove vrijednosti, to je javna tajna, izvrgnute uglu, i u kojima jedino vrijedi kvantitet novca što ste ga nagrnuli, nije važno kako, ili koliko ste se puta pojavili na televiziji. Jedini antropološki tip koji je stvorio kapitalizam, i koji mu je na početku bio neophodan da bi uopće bio uspostavljen, jest šumpeterski poduzetnik: osoba strastveno privržena stvaranju nove povijesne institucije, poduzeća, i njegovu stalnom proširenju s pomoću uvođenja novih tehničkih kompleksa i novih metoda prodora na tržište. No, sadašnja je evolucija uništila taj tip; u proizvodnji, poduzetnika je zamjenila menadžerska birokracija; a kad je posrijedi pravljenje novca, spekulacije na Burzi, OPA i financijske transakcije donose mnogo više od »poduzetničke« djelatnosti.
U isto vrijeme, dakle, kad prisustvujemo rastućoj oronulosti javnog prostora s pomoću privatizacije, ustvrdujemo i uništenje antropoloških tipova koji su uvjetovali samo postojanje sistema.
Kriza kritike samo je jedna od manifestacija opće i duboke krize društva. Postoji ovaj sveopći pseudokonsensus, kritika i intelektualni zanat su kudikamo više, i na intenzivniji način, uključeni u sistem nego ranije, sve je medijatizirano, a mreže veza i vezica su gotovo svemoćne. Glasove koji odudaraju, ili disidente, ne ugušuje cenzura ili nakladnici koji se ne bi usuđivali da ih objave, već sveopća komercijalizacija. Subverzija je uključena u sve ono što se čini, sve sto se propagira. Da bi se napravila reklama nekoj knjizi, kaže se: »Evo knjige koja predstavlja revoluciju u svojoj oblasti« – ali, isto se tako kaže i za tjesteninu Panzani da je izvršila revoluciju u kulinarstvu. Riječ »revolucionaran« – kao i riječi »kreacija« ili »imaginacija« – postala je reklamna parola, i to je onaj proces što se prije nekoliko godina nazivao reku- peracijom. Marginalnost postaje nešto što svatko zahtijeva za sebe, i od sre- dišnjeg značenja, a subverzija je zanimljiv kuriozitet koji upotpunjuje sklad sistema. Postoji strašna sposobnost suvremenog društva da uguši svaku stvarnu divergenciju, bilo da je ušutka, bilo, pak, da od nje napravi fenomen kao svaki drugi, komercijalni uspjeh kao svaki drugi.
Možemo još više ići u detalje. Postoji izdaja kritičara koji su izdali svoju ulogu kritičara; postoji izdaja autora koji izdaju svoje odgovornosti i svoje umijeće; i postoii široka sukrivnja publike koja nije uopće nevina u cijeloj toj stvari, daleko od toga, jer pristaje na igru i prihvaća što joj se nudi. Cjelina je instrumentalizirana i u službi sistema koji je anoniman. Sve to nije djelo nekog diktatora, šačice krupnih kapitalista ili skupine onih koji oblikuju javno mnijenje; to je golemo društveno-povijesno strujanje koje ide u tom smjeru i čini da sve postaje beznačajno. Televizija nudi očigledno najbolji primjer: iz činjenice da se nešto nalazi u središtu aktualnosti tijekom 24 sata, ono postaje beznačajno i prestaje postojati poslije 24 sata, budući da se našlo, ili treba naći, nešto drugo koje će zauzeti to mjesto. Kult efemernog koji, istodobno, zahtijeva krajnju kontrakciju: ono što se na američkoj televiziji naziva attention span, korisno vrijeme gledateljeve pozornosti, iznosilo je deset minuta još prije svega nekoliko godina, da bi postupno palo na pet, zatim na jednu minutu i sada na deset sekunda. Televizijski spot od deset sekunda smatra se danas najefikasnijim medijem, on je taj koji se rabi za predsjedničke kampanje, i posve je razumljivo da takvi spotovi ne sadrže ništa bitnoga, da su namijenjeni pogrdnim insinuacijama. To je, po svoj prilici, jedina stvar koju je gledatelj sposoban primiti. To je istodobno i istinito i lažno. Čovječanstvo se biološki nije degeneriralo, ljudi su još uvijek sposobni pažljivo saslušati argumentiran i relativno duži govor, ali istina je isto tako da sistem i mediji »odgajaju« – to jest sistemno deformiraju – ljude, tako da se ovi više ne mogu zanimati za išta što prelazi nekoliko sekunda, nekoliko minuta u krajnjem slučaju.
Postoji tu zavjera (»konspiracija«) – ne u policijskom, već u etimološkom značenju: sve to »zajedno diše«, puše u isti rog – jednog društva u kojem svaka kritika gubi svoju učinkovitost.
Ponajprije, ne treba u naš razgovor uključivati ideju »napretka«. Nema napretka u povijesti, osim u instrumentalnoj oblasti. H-bombom možemo dakako ubiti kudikamo više ljudi nego kamenom sjekirom; i suvremene matematike su beskrajno razvijenije, moćnije i složenije od aritmetike primitivaca. Ali, jedna Pikasova slika ne vrijedi ni više ni manje od zidnih slika iz špilja Lasko i Altamira, glazba s otoka Bali je sublimna, a mitologije svih naroda su izvanredne ljepote i dubine. A ako se govori o moralnom planu, možemo samo pogledati što se događa okolo nas, pa da prestanemo govoriti o »napretku«. Napredak je bitno kapitalističko imaginarno značenje kojemu je i sam Marks nasjeo.
Ako razmotrimo sadašnju situaciju, situaciju raspadanja, a ne krize, oronulosti zapadnih društava, zatičemo se odjednom pred antinomijom od prvorazredna značenja. A to je slijedeće: ono što je potrebno, beskrajno je veliko i smjera daleko – a ljudska bića, takva kakva jesu i kakva su sveudilj proizvođena od strane zapadnih društava, ali i drugih, od toga su neizmjerno daleko. Što je to što je potrebno? Vodeći računa o ekološkoj krizi, o krajnjoj nejednakosti u raspodjeli bogatstva između bogatih i siromašnih zemalja, o gotovo potpunoj nemogućnosti sistema da nastavi sadašnjim tijekom, potrebno je novo imaginarno stvaralaštvo koje bi po značenju bilo bez primjera u prošlosti, stvaralaštvo koje bi u središte ljudskoga života, umjesto ekspanzije proizvodnje i potrošnje, stavilo druga značenja, koje bi postavilo drugačije životne ciljeve, i koje bi ljudska bića mogla prepoznati kao one za koje se vrijedi boriti. To bi, očigledno, zahtijevalo reorganizaciju društvenih institucija, radnih, ekonomskih, političkih i kulturnih odnosa. No, ova je ori- jentacija u najvećoj mogućoj mjeri udaljena od onoga što misle i, možda, žele danas ljudska bića. Takva je golema teškoća s kojom se moramo suočiti. Trebali bismo htjeti društvo u kojem su ekonomske vrijednosti prestale imati središnju (ili jedinu) ulogu, gdje je ekonomija stavljena na svoje pravo mjesto, kao puko sredstvo ljudskoga života, a ne krajnji cilj, u kojem se, dakle, čovjek odriče ove lude utrke za sve većom potrošnjom. To nije samo nužno da bi se izbjeglo konačno uništenje zemljina okoliša, već, i poglavito, da bi se izašlo iz psihičke i moralne bijede današnjih ljudi. Trebalo bi, dakle, da ljudska bića (govorim sada o onima iz bogatih zemalja) ubuduće prihvate pristojan, ali umjeren životni standard, i da se odreknu ideje da je središnji cilj njihova života porast potrošnje od 2 do 3% godišnje. A da bi to prihvatila, potrebno je da nešto drugo bude smisao njihova života. Zna se, ja znam što bi to moglo biti – ali, očigledno, to ničemu ne služi, ako velika većina ljudi ne prihvaća i ne čini ono što je potrebno da bi se to ostvarilo. A to je razvitak Ijudskih bića, namjesto razvitka gadžeta. To bi zahtijevalo drugačiju organizaciju rada, koji bi trebao prestati biti tlaka, da bi tako postao poljem širenja ljudskih sposobnosti; druge političke sisteme, istinsku demokraciju koja pretpostavlja sudjelovanje svih u donošenju odluka; drugačiju organizaciju paideie radi formiranja građana koji bi bili sposobni vladati i biti vladani, kako je to divno rekao Aristotel – i tako dalje. Svakako, sve to postavlja velike probleme: na primjer, kako bi jedna istinska i direktna demokracija mogla funkcionirati, ne više s 30.000 građana, kao u Ateni u klasičnoj epohi, već sa 40 milijuna građana, kao u Francuskoj, ili čak s više milijardi stanovnika planeta. Krajnje teški problemi, ah koje je, po mom mišljenju, moguće riješiti – pod uvjetom dakako da se većina ljudi, i njihovih sposobnosti, stavi u traganje za rješenjima – umjesto da se zanima za to kad će moći kupiti televizor sa slikom u tri dimenzije.
To su zadaci koji su pred nama – i tragedija naše epohe je u tome što je zapadno čovječanstvo veoma daleko od toga da se time zaokuplja. Koliko će vremena ovaj dio čovječanstva ostati opsjednut tim ništavostima i tim varkama što se zovu robama? Hoće li neka katastrofa – ekološka, na primjer – dovesti do naglog buđenja, ili još prije, do autoritarnih ili totalitarnih režima? Nitko ne može odgovoriti na tu vrstu pitanja. Može se samo reći da svi oni koji su svijesni tih stravično teških uloga, moraju pokušati govoriti, kritizirati ovu utrku k provaliji, probuditi savijest svojih sugrađana.
Živimo li još takvu situaciju? Pitanje pogibeljno, i opasno, a kojem ipak neću pokušati umaknuti.
Mislim da je, unatoč prividima, proboj zagrade smisla, ustanovljen velikim demokratskim pokretima, u opasnosti da bude iznova zatvoren. Na ravni zbiljskog društvenog funkcioniranja, »vlast naroda« služi kao paravan vladavine novca, tehnoznanosti, birokracije stranaka i države, medija. Na ravni pojedinaca, nova se zagrada uspostavlja, i koja navlači formu sveopćeg konformizm. Držim da mi živimo najkonformističkiju fazu moderne povijesti. Kaže se: svaki pojedinac je »slobodan« – ali, u stvari, svi pasivno primaju jedini smisao koji im društvena institucija i društveno polje predlažu i nameću:
tele-potrošnja, sastavljena od potrošnje, televizije, i simuiirane potrošnje via televizija.
Zadržat ću se nakratko na »ugodi« suvremene tele-potrošnje. Za razliku od ugode koju ima gledatelj, slušatelj ili čitatelj nekog umjetničkog djela, ova ugoda sadrži samo minimum sublimacije: ona je nadomjesno zadovoljenje poriva putem jednog avatara voajerizma, bidimenzionalna »organska ugoda«, praćena maksimumom pasivnosti. Svejedno da li je to što televizija predstavlja dobro ili loše po sebi, ono se prima u pasivnosti, inerciji i konformizmu. Ako čitam neki veliki roman kao trećerazredni krimić, prelistavajući samo stranice da bih vidio »kako će to završiti«, navečer me boli glava. Ako ga čitam kao veliki roman, prateći unutarnji ritam vremena rečenica i naracije, tada me obuzima čudna i mnogovrsna psihička i mentalna, stimulirajuća, ali ne i zamarajuća aktivnost.
Pobjeda je demokracije obznanjena kao pobjeda »individualizma«. No, ovaj »individualizam« nije i ne može biti prazna forma po kojoj pojedinci »čine što ih je volja« – kao što ni »demokracija« ne može biti samo proceduralna. »Demokratske procedure« su svaki put ispunjene oligarhijskim karakterom suvremenog društvenog ustrojstva – kao što je »individualistička« forma ispunjena vladajućim društvenim imaginarnim, kapitalističkim imaginarnim neograničene ekspanzije proizvodnje i potrošnje.
Na ravni kulturne kreacije, gdje su sudovi jamačno najneizvjesniji i najprijeporniji, nemoguće bi bilo potcijeniti uspon eklektizma, kolaža, beskičmena sinkretizma i, poglavito, gubitak objekta i gubitak smisla, koji ide naporedo s napuštanjem traganja za formom, formom koja je svagda mnogo više nego forma, budući da je ona, kako je govorio Igo, temelj koji izranja na površinu.
