Kafka: živa rešetka

19. decembar 1914.
Početak svake novele najpre je smešan. Nema, izgleda, nimalo nade da će se ovaj novi, još nedovršen, na svakom mestu osetljiv organizam moći da održi u dovršenoj organizaciji sveta koji kao svaka dovršena organizacija teži da se ogradi od svega novog. Pri tom, istina, zaboravljamo da novela, ukoliko ima opravdanja za to, nosi u sebi svoju dovršenu organizacijzu, čak i kad se još nije potpuno razvila; zato je ovakvo očajanje pri početku neke novele neopravdano; isto tako bi roditelji mogli očajavati gledajući svoje odojoče, jer to jadno i smešno stvorenje nisu hteli da donesu na svet. Doduše, čovek nikad ne zna da li je očajanje što ga oseća opravdano ili neopravdano. Ali izvesnog oslonca može da pruži takvo rasuđivanje, nedostatak tog iskustva već mi je naudio.

8. april 1914.
Ja sam kao neka živa rešetka, rešetka koja čvrsto stoji, a hoće da padne.

17. decembar 1913.
Kipeti, a ipak biti samo lonac na hladnom ognjištu.

Između slobode i ropstva ukrštaju se stvarni strahoviti putevi, nema nikog ko bi nas vodio po sledećoj deonici, a one već prevaljene se gase. Takvih puteva ima bezbroj ili samo jedan, to se ne može ustanoviti, jer nema nikakvog pregleda.

Iz Dnevnika

Preveo Branimir Živojinović

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail